...
Svet se cini tako hladnim kad se sama suocavam sa njime.
Pomalo uplasena da bih nastavila i svesna koliko sam ostarila.
Pitam se samo gde ja spadam, zadrzavam moju verziju sveta u glavi.
Bicu sama, ali jaca, videcu kroz kisu, pronaci cu svoj put, nastavicu ici ovim putem.
Dok napokon ne dostignem svoj san, dok ne pocnem ziveti i udisati moju sudbinu.
Ne mogu sad da odustanem, cak i kada se tama spusti, ali ako izdrzim pokazacu svetu stvari koje ne ocekuju da vide od mene.
Pitam se samo gde ja pripadam, zatvaram oci i pokusavam da se setim.
Tesi me, drzi zivu svakog dana moga zivota.Vodeci me, obezbedjuje me sa nadom i ocajnickom potrebom.
Moram da verujem, tamo negde ima nesto sto mi je sudjeno.
Na kolenima sam,molim se da dobijem hrabrosti i put ka mojoj sudbini.
Bicu sama, ali jaca ...
3 Komentari |
0 Trekbekovi